Da smo znali ranije, da pored rijeke stanemo, pa se u miru, i cvrkutu ptica isplačemo, pa nazad
kući pod ognjište, gdje majka stara pogaču već sprema, a ne da lijemo suzne bisere pred’
oltarom gdje vjere nema. Misli su nam jača strana, a emocije velika mana, jer često jače od nas
bude, pa se uspomene probude, koje nisu tako lijepe, pa u depresiju padamo lako, jer naša
podsvijest ovladaće samo tako. Lijevo oko naša je snaga, a snovi naši su poput filmske drame,
gdje navire prošlost. A u bujici prošlih dana, sjećamo se često i mladosti rane, pa žalimo za
godinama. Poput svakog potočića, koji se lako zaprlja, takva nam je i duša, pa često na
iskušenju ćemo biti, da zaprljamo potočić iz kojeg male ptičice vodu piju. Majčine riječi urezaše
nam se u grudi , pa želudac od muke svaki put strada. Nije to do želudca toliko, koliko život
variti ne možemo, pa nam muka od svega, a promijeniti ništa nećemo. Kuća nam je ognjište,
stan je za ptičicu kavez, jer ovo je slobodna duša, sa maštom i bašticom punom cvijeća, dok
gleda dječicu, na Mjesečevom proplanku, kako se kući vraćaju. Dokle ćemo u mašti živjeti,
pitanje je vječno, na koje vam dati odgovor neću, jer niko nema pravo rušiti tuđu prividnu sreću.
Emotivnost krije često, da povređeni ne bi bili, a onda iz emotivnog stanja, da ne kažem sa
drugim slovom, biću vulgarna, dolazimo do totalnog kolapsa, od euforije do ludila, od mlađaka
do uštapa, pratiti kretanje mjeseca, jer ponašanje često varira. Prikrivenost emocija je
posljedica, a uzrok mora biti povreda, pa zbog iste često strada glava, ili potisnuta emocija još iz
vremena odrastanja uništava stihijski dobrotvorca u nama. Žene se lako kriju iza majčinstva, a
lako mogu biti i svetice i bludnice, zavisi šta probudite, i kakva im je majka bila. Pa bih kao
provodadžija rado rekla – gledaj majku, biraj kćerku, bez uvrede mlade dame, ja istinu samo
pišem, a suze vaše prevariti me neće, jer emocija koliko duboka može izrasti u nama, toliko isto
i strah, pa iz straha u sumnje, iz sumnje u propast, biramo same. Jer koliko voda može naći put,
toliko može olako odabrati i pogrešan, što zbog granja i mulja, kamenja i spoticanja o isto, te
zbog prljavih prolaznika, što nogu bi u potočić da okvase, a tako ga najlakše isprljati mogu. Pa
kad jedna prljava noga, zgazi potok, on postaje zamućen, nesposoban da nađe novi put, pa
skrene, misleći da je ispravno tako, a zapravo grešku nesvjesno pravi, jer sve što uradi, duboko
u njemu, ostavlja trag, više nego u bilo kome drugom, jer podsvijest kreira misao, a misao djelo,
pa smo već stigli do strme litice, da prelijemo čašu, ili da potisnemo, a tada nastaje još veća
muka…znam.
