" Zašto šuti, i nad' čim je zgrožen, i kakva je to nijema istina, što sve tajne zna, a nikome
reći ne može. Tek jednu ili dvije riječi, a opet tako mudre, da sasvim su dovoljne, jer
uvijek su jasne, i previše iskrene. A kad priča, kao da se sjeća, svih ubogih, i gladnih,
svih mučenih, i svih patnji svijeta ovog… Da li je zato nijem, da li zato iznad' svega
najviše voli samoću, da u tišini može mirno da se sjeća.. dok u gužvi on je tako sam',
dalek, hladan i skoncentrisan, zamišljen i zagledan u vijekove, što u njemu žive!
Malo ko zna iskrenije i dublje da priča o usamljenosti čovjeka, o njegovoj patnji, o tome
koliko bola mora da istrpi, i strijepi da će ga zvati, samo kada im je teško, a opet se
raduje, jer kao takav jedino im pomoći može.
Samo zato što On razumije šta znači da nemaš, a isto tako koliko se raduješ kada imaš.
Pa i trun..
Ali kao što je vidio svu muku i bijedu siromaštva, vidjevši i muku egoizma, svu
zaljubljenost u moć i materiju, sav sebičluk što na svijetu vlada, on osta' da šuti..
Ali to što nijemo Vas posmatra, neka vas ne prevari, pa da u svađu sa njim uđete, tada
očekujte da svo znanje od postanka svijeta, sve knjige, zbirno napisane, polete ka'
Vama, u silini hladne proračunate logike, poput najdeblje korice knjiga, o' glavu Vam se
odbije.
Ne, tu logiku ne može pobijediti, dok vi već gubite dah, on je tek počeo da se zagrijava.
Istina se, polako, puna prezira, kotrlja ka' Vama, pa vi ne znate, da li vas napada Dante,
ili Kepler, Šekspir ili Kopernik.. Jer ako mu je išta dato, onda je to da beskrajno dugo, do
mile volje, razmišlja i pita se, dokazuje, i objašnjava.
Ne, ne pitajte ga zašto šuti jer on, kao da je svjestan, da je bolje da ne znate, to što on
zna, da ne vidite, to što on vidi, sve dok sam ne nađe rješenje i ne kaže Vama.. I ne
svađajte se s njim, jer će vas dugo mučiti njegove riječi, pa ni u snu nećete imati mira,
gdje će Vas poput kakvog razjarenog i pobjesnelog slona, cijela Aleksandrijska
biblioteka, u plamenu, progoniti! "
– Goran Milekić
