I to vrijeme..
Vrijeme koje neumorno teče, bolno prolazi, uz sav jad i svu sramotu prolaznika
slučajnih, kroz ovaj materijalno pohlepni svijet..
Gdje bi nas samo odvela sreća, da istinski zaista vjerujemo u nju, a gdje bi nam samo
granice bile da sami sebi olovne lance na ruke i noge, stavili nismo..
Pa kočimo, nešto uvijek prokleto kočimo, zastajemo, padamo, nikako da krenemo, u
surovom i praznom bezdanu hodamo, glave nam pognute, a misli daleko odlutale, na
neko ljepše, mirnije, i mnogo tiše mjesto, jer sva ova buka, galama, projektovana sreća,
u koju više ni sami ne vjerujemo, dovodi nas do ivice vrata pakla, pa onda brzo nazad
vraća, jer tu naša duša ipak ne pripada..
I mada, samo ponekad sreća se osmjehne, poput zrake Sunca što kroz tmurne oblake
želi da probije, i tek toliko dušu nam ogreje, da nada u nama nastavi teći, i da će ipak
neka ljepša jutra doći, u jednom trenu budućeg vremena..
I taman toliko brk nam se nasmije, da možemo dalje kroz trnje i inje, jedne hladne noći
zimske..
…. jer duša je ova, od sumornog hladnog, promzlog snijega, samo iskrene pažnje, i
ramena za plakanje, tako prokleto, nedostižno željna..
A kada pronađe isto, čvrsto ga stegne, od jačine želje, da joj u prolaznosti vremena, ne
pobjegne.. 🙂
" Iza ledenog brijega, hladnog omotača snijega, čuči jedno srce, što predano ljubav
svoju čeka…"
