Tajna.. Što se duboko u čovjeku krije.. Sve što čovjek svjesno, pa čak i nesvjesno
potiskuje.
Od čega bježi.. Tako silno i mukotrpno žuri, ka', svojoj propasti. Nažalost, kada tajna ne
sarađuje sa vjerom, a vjera je protiv svake tajne, ona traži istinu samo, i kao takva
jedina opstaje, a sve što se skriva, i od realnosti bježi, jednoga dana biće otkriveno.
Pa se nada..
Istinski i duboko se nada da njegova dugo skrivana bol i duboka rana žedna da ga
odvede u dubine okeana, nikada neće na površinu izaći..
A mora..
Jednom i njoj, skrivenoj, kraj mora doći.
A doći onda, kada sa željom i nadom, na korak od ispunjenja, mjehur sapunice, pukne,
a lice ostane zgužvano, što se ispod vela misterije i obmane, dugo vremena skrivalo.
Ali.. i dalje se nada.
Nada da će ostati ušuškana tajna, i da za nj' niko saznati neće, a onda, jednog kišnog,
depresivno sumornog dana, u nemoći posegne, i samo jedan nepromišljen, brzoplet i
nespretan korak naprijed…
Otkrivena.
I opet se nada..
Da će nekoga sličnog sebi naći, što neumorno trči da sve pokrije i ušuška mirno, da se
ne zna ništa, pa kao da se desilo nije, ili 'pak ubrzano žureći greške pravi, pa se tako
otkrije, i bolno saznanje dobije, da sve malecke tajne, na vidjelo svjetlosti dana, su sada
izašle..
I nema..
Dalje nema.
Gotovo je sa tim, jer onoga trenutka, kada u iluziji i kopreni živiš, nadasve misleći da
suda pravednog nema, baš toga trena, razuvjeriće te upravo onaj, ko sve tajne skrivene
zna, onaj što dobar aspekt ima, i onaj koji je od samoga početka znao, da ništa neće
trajati do vijeka..
Pa ni tajna..
Opsena i koprena.
I njoj će doći kraj, baš kako je i počela, tragično, jadno, bijedno, i bolesno, u sutonu
vremena, zaboravljena!
