U noći kada spavaju svi, on uzima olovku da napiše neki stih, ili smišlja novu podvalu za
sutra, kako će nekoga isprozivati.. Mali je razmak između pisca vrhunskih krimi drama,
pa malo sa tugom u po nekom redu, pa ne bi ovo bio Jesenjin, već prije Agatha
Christi….
Pa bih aspekt ovaj opisala kroz knjigu "Neočekivani Gost". Ponekad je to najbolji
prijatelj, a ponekad riječ njegova može biti poput metka duge devetke, što ubija lagano,
kao tihi ubica, pa se vraća iznova, da preživi izrečenu bol!
Zadrhtaće onaj ko ima ovaj aspekt svaki put kada treba istinu reći, pa mijenja, ublažuje,
pokušava sve, samo da ne kaže ono što je trebao. Ne može mudrost ovdje da
preovlada, jer ponekad riječ bješe brža od pameti, pa izleti laž, dugo trenirana, samo da
kamuflira istinu!
U njegovom nesvjesnom često borave tamne misli, kojih se i sam plaši, pa ne daj Bože
ako treba svjedok biti za ubistvo, taj će tri puta mrijeti, do trena vrhovnoga suda, mada
kriv nije.. Ipak, spoznaja toga da istina neće biti vječna, nažalost, živi panično laž,
površnost, besmislene dijaloge – najčešće sa samim sobom, a njegove misli demon
smrti sam' progoni.. Pa ako nastavi hraniti ovoga demona, stradaće ruke, zglobovi.. a
biće ruke i obilježene ožiljkom zbog prsta što htjede tuđe u nekom' trenutku..
Ili je ovo čovjek što nosi plavu kovertu sa suda, odluku što nas u nepovrat vodi.
Pa ovo može biti i crni gavran, što najavljuje žalost..
Možda je to samo na kraju njegova istinska potreba koja se rađa iz nekog, opet
podsvjesnog straha, ili manjka hrabrosti, da ljudima ipak saopšti da ih smrt nečega
čeka, pa će samo tako biti sretan, kada nekoga ubije, a Neočekivani Gost često i kune,
pa njegove riječe vas niz stepenice baciti mogu, ali i podići, samo ako ovo osvijestimo.
Malo liči ovaj naš lik i na ratnog novinara, što preko leševa gazi, a izvještava masu o
stradanjima..
Ovo je i tren' kletve, koja se odbija, pa vraća onome ko je istu i poslao.. 🙂
Mi smo ono što mislimo, i govorimo..
