Ne pitajte ovog čovjeka o čemu šuti, jer njegove nijeme pune bola oči nećete shvatiti, a
proganjati Vas mogu narednih noći, jer ste željeli saznati ono o čemu i on progovoriti ne
želi.. Pa nije li jauk bola u njegovim zjenicama jasan, pa bi još i vaše radoznale slutnje
da otkriju.
Ne, ne pitajte starca zagledanog u more, zašto grli kamen, dok o oronule bore slivaju se
suze, što gromoglasno padaju u slani izvor nepresušne morske vode.
Ne tražite od njega odgovor, jer jezivo će biti vaše saznanje, a njemu neće ostati ništa
drugo do toga, da i vas u tajnu obuje.
Nije li Vam već dovoljno što kroz suzne oči prekorno gleda, pa sa nemirom trepće, ne bi
li, o slučajni prolaznici shvatili, da nijem nije zbog soli, već zbog duboke, istinske, teške i
surove boli.
A star li je već, pred' krajem života, pa mu ne ostaje mnogo, osim da žali nad' sudbom
mu kletom, što vjetar razbi, o greben, svu mladost njegovu.. Ne zastajte pored njega, jer
vaši kapci i očne dubine ne mogu razumiti oštrinu teške mu sudbe, samo sa žaljenjem
dok gledate, da život i Vama tako sumornim ne prođe..
Liči nam junak ovaj, na priču o Starcu i Moru, a gle čuda, čamac mu njegov zaploviti
neće, jer bure života odavno već ne mare o njemu..
A pitajte se zašto u sivog galeba s vremena na vrijeme pogleda, da l' što mu pismonoša
bješe zanimljiv, il' što poželi da se vine u nebo, pa na taj način oslobodi patnje ovoga
svijeta!
A lastavica mala, na kamičak mu stade, pa zapjeva onu svoju, ali nešto sjetna bješe, da
l' što pjeva njemu, ili sinjem moru?
Ne znam.
Samo ne pitajte njega, za radost života, jer naći je sigurno nećete, no ostavite jedan
zlatnik starcu svome, za put beskonačnosti njegove, kada vjetar puhne, da se otisne na
okean vječni, gdje mu duša živi, gdje mu srce čezne, gdje njegove lađe ostaše, a on
sijed, već oronulog lica, na obali, ostade.
