I gledam te.. Kako se gasiš, polako, i mirno umireš u sjenci poroka života svoga.
Promašenog. Oslabljenog. Utjehu tražeći u alkoholu, polu-osvjetljenoj sobi, dimu treće
kutije odvratno smrdljivog duvana, što negdje na pijaci kupio si od preprodavca, pa to
na sve zaudara, samo ne na cigaru pravu, pa u sjenci trovanja svoga, i mene, u
poslednjem dimu cigarete gasiš, nesvjesno, dok te gledam, kako toneš, sve dublje, u
beznađe i nepovratni ponor duše. I ne mogu ti pomoći, jer odavno si odbio sve moje
kritike, sve moje glasne pozive da se spasiš grozote u koju si lagano i bez premca
hodao, teškim nogama, gazio mene, kao da bitna nisam, oglušio se na sve moje
opreze, na sve moje boli, na sve moje suze, i kao takav gledao me, smijeh ti se čak
otgrnuo mnogo puta, onako ciničan i ironičan, jer mislio si da ja o životu ništa ne znam.
A ja sam odavno, roze naočare sa očiju bacila, i na vrijeme te upozorila, ali slušao me
nisi..
Prokleta sudbina, izgubila sam svjetlo svoga života, zbog prokletih poroka, gubitka
stvarne svijesti, opsene i laži, koja te tiho od mene kidala, skoro kao val od mene
odbacila, i zauvijek u dubine pustoša okeana, sa hrđavim željeznim lancima, za dno, sa
najčvršćim sidrom, vezala. Prokleto sam te željela, da budeš tu, za mene, moj bedem i
oslonac, ali tebe bilo nije.. Odlutao si od mene, a najviše si mi bio potreban tada, gledao
si, nijemim usnama svjedočio si, kako je biti živ, a umirati.
I ne.. od toga nisi mogao pobjeći, čak nisi ni probao, jer te prokleto od mene trovanje
bezdušno, otelo..
Gasio si se.. Iz dana u dan. Sve manje snage si imao, a onda jedno sumorno, uvelo
posle ponoćno bdenje, u snu, si izdahnuo.. a u polu tami i obasjanoj mjesečini, u gluvo
doba noći, u još uvijek zadimljenoj sobi, uvenuo si…
Kao poslednji list, u noći dvadeset i drugog februara, koji se protiv svih vjetrova i
mrazeva snažno borio, pao si, na dno, odakle povratka nema, i venuo polako, odbijajući
pomoć svaku, namjerno, jer si zapravo, smisao za život odavno izgubio..
