I majka, i njena voljena kći ovdje se slažu, i zajedno bitke lome, i ponosno u svakoj
borbi sigurno, čvrsto na zemlji stoje.
I sanjaju jedan san, gdje će majka, mezimicu svoju, za ruku pod oltar, jednoga dana,
predati odabraniku voljenom. I živjeće tako, kao u bajci, sretni, dok ih smrt ne rastavi..
Kako divno, u knjigama zvuči..
A realnost, tako surova, bolna, izaziva suze često, jer ovdje majka, često sama, podiže
ljubljenu kći, i za nju strepi, mučenički brine, jer negdje u dubini duše zna, da ona u tuđu
kuću, negdje pored stare policijske akademije ide, da živi sama, a tako je još uvijek
nejaka, i malena..
Pa u trenu slike odrastanja prođu, kada je mama vodila u školu, i učila da samo na
zeleno svjetlo ulicu pređe, a danas ona sama, o sebi odlučuje, a majka tako strijepi, da
pogrešnu odluku donijeti neće.
I duša se ovdje tako silno raduje da pokloni nekome, iz srca parče papira, na kojem
samo piše "volim te" i ništa više.
Jer i to dovoljno je, ovoj slobodnoj ljubavi očaranoj sa ljepotom beskrajnog osjećaja
radosti, što rijetko ko, u sebi ima.
I samo mali, malecki znak pažnje, ovoj ljubljenoj ženi, i majci, pričini ogromnu sreću.
A djevojka, narandžastih uvojaka kose, o princu svome sanja, da je otrgne u pola noći,
kao ljubavnicu u sred' mraka, i za kose bujne uhvati, dok ljubav sa njom strasno vodi.
A kako jutro sine, na prozorima starog vojnog kraja, tako se od bludnice u sveticu
pretvara, i biva majka, svojoj rumenoj ćeri..
I žive ovdje, dva kontra osjećaja, potpuno skladno, sve dok harmonija vlada, a onoga
trenutka kada duša sretna nije, zadovoljenje se gasi, i ona lagano, u svojoj dubokoj
potrebi, umire..
