Nezadovoljna i nezadovoljena
( oprostite autoru na drskoj istini, da kaže pravo objašnjenje aspekta ovog)
I kao da sve bludnice u ovoj ženi, žive, a čežnja ka' ljubavi pravoj vazda će
'mreti jer nije ona kriva, što joj je data najveća moralna kazna, da pored
jednog se budi, a o drugom sanja. I u svađi, sa potrebom tijela, i moralnog
načela, često bira da osuđena bude, i da sruši sve dogme, i sve običaje
porodice njene, pa često nesrećna a zapravo snažna, ruši sve pred' sobom za
trenutak strasti, gdje ponovo biva rođena.
Želja je ovo za pobudom, požudom, trenu strasne noći, kratkog pića, bola u
grudima, ali želja mora biti ispunjena.. Ta želja što u svakoj ženi, bez obzira
na godine, živi, i čeka tajno da na površinu ispliva, jer samo tada, u činu
umiranja jedne, a rađanja druge ljubavi, zasija poput jutarnje kapi rose. A ta
rosa, upijena lišćem, nestaje, a ona ponovo, bez strasti, na pragu nesreće
umire.
I trag je ovo u snijegu, što se gubi, dok voz sudbine čekamo, a u snježno
bijeloj vjenčanici, za drugog se udajemo.
A u drugom času, ljubljenog varamo, jer svjesni smo negdje, u dubini ambisa
duše, da propasti težimo, i da svaka naša ljubav, u trenu, umire i nestaje!
Nezadovoljena, a onda i nezadovoljna, jer energija jednog muškarca, njoj je
zaista malo, a u trezvenosti vremena, ipak samo nesretna!
Fotografija tamne noći, prigušene noćne svjetiljke, žene u crnom kaputu, što
mami pogledom, a zavodi oštrim jezikom, što na blud poziva.. Ali ne bilo
kakve.. Već one gdje bi najsretnija bila da je petorica bar, dohvate, vežu, i
svjesno kidaju, jer samo tada, možda, biće konačno oslobođena.
Oprostite im.
Jer one ipak potrebu jaču od ovo- zemaljskog imaju, da ivicom pakla hodaju,
uništavaju, u samom činu vođenja ljubavi, kukovima kruže lijevo od
sata, pa svjesno obaraju potenciju muškarca, a onda mu se i mahnito
podsmijevaju, jer sam đavo, pleše nad' njim, u tom trenu..
I mnogo njih, reći će, da ovo tačno nije, a u dubinu znaće da svaka riječ
surovo bolna, reže i budi, u isto vrijeme, sve najgore u njima, pa bi možda, da
su samo malo hrabrije, rekle mi nešto..
Da obmanu..
Ali ne mogu!
A u drugom trenu, ovo je tužna, bolna, jesena noć, i udovica što nijemo pored
prozora sjedi, i dok poslednji list sa hrasta starog pada, ona priželjkuje da
što prije umre, kako bi se sa voljenim u krugu pakla sastala.
A ovo je i mlada djevojka, za drugog, obećanog isprošena..
Pa je ovo i žena, umorna, što priželjkuje smrt ljubavnika, jer gadost prema
njemu je prevelika, zbog nemogućnosti strastvenog ispunjenja.
A na kraju svega.. Najviše žalosna je ona, što blijedog, oronulog, već
naboranog lica, sprema hranu, dok čeka, da muž, pijanica, kući se vrati, a
njena mladost odavno istrošena, žudi za preranom smrću, jer samo tako će biti
oslobođena!
